Dok Izrael nastavlja svoj razorni rat i neumoljivu humanitarnu blokadu, drevni Pojas Gaze – nekadašnji sjajni mediteranski centar trgovine, kulture i vjerske koegzistencije – sada se suočava s još dubljim brisanjem: ne samo s mapa, već i iz kolektivnog pamćenja čovječanstva.
Nova izložba u Institutu arapskog svijeta u Parizu, pod nazivom „Spašena blaga Gaze: 5.000 godina historije“, nastoji da se odupre tom nestanku. Izložba, koja traje od aprila do novembra ove godine, prikazuje oko 100 arheoloških remek-djela koja osvjetljavaju izuzetno naslijeđe Gaze kao raskršća civilizacija – od bronzanog doba do modernog vremena.
Izložba je i slavlje i žalopojka: omaž hiljadugodišnjem kulturnom bogatstvu Gaze i ozbiljno suočavanje s onim što je izgubljeno uslijed izraelske smrtonosne okupacije.
Strategijska lokacija Gaze uvijek ju je činila poželjnom metom za imperije – egipatsku, perzijsku, rimsku i osmansku – ali je istovremeno bila i kanal povezivanja, gdje su se susretale kulture i religije.
Izložba – sa amforama, svjetiljkama na ulje, novčićima, statuama i mozaicima – pripovijeda priču o Gazi kao vitalnoj mediteranskoj luci i kulturnoj raskrsnici.
Njena historija – oblikovana od strane Kanaanaca, Egipćana, Filistejaca, Neoasiraca, Babilonaca, Perzijanaca, Grka, Rimljana, Bizantinaca, muslimanskih i križarskih utjecaja – otkriva grad koji je cvjetao u središtu drevne trgovine i intelektualne razmjene.
Jedan od najupečatljivijih eksponata je blistavi bizantijski mozaik iz Jabalije, dio crkvenog kompleksa koji odražava rano kršćansko naslijeđe Gaze.
U blizini, amfore koje su se koristile u trgovini vinom svjedoče o ključnoj ulozi grada u mediteranskoj ekonomiji, dok figurice koje kombinuju egipatske motive s helenističkim božanstvima odražavaju svijet sinkretičke i propusne kulturne razmjene.
Trka s nestankom iz pamćenja
Od početka izraelskog rata protiv Gaze u oktobru 2023. godine, kulturno naslijeđe teritorije pretrpjelo je katastrofalna oštećenja.
Prema UNESCO-u, gotovo 70 kulturnih lokaliteta je uništeno ili teško oštećeno, uključujući i historijsku grčku pravoslavnu crkvu Svetog Porfirija – jednu od najstarijih aktivnih crkava na svijetu.
Tamo gdje su nekad stajali mozaici, hramovi i stoljećima stare grobnice, sada su krateri i ruševine, rezultat stalnog izraelskog bombardovanja. U tom kontekstu, izložba u Parizu postaje nešto hitno i prkosno: čuvanje sjećanja, muzej u izgnanstvu.
Veliki dio sadržaja izložbe potječe iz zbirke od preko 500 artefakata koji se od 2007. čuvaju u Muzeju umjetnosti i historije u Ženevi, povjerenih Švicarskoj od strane Palestinske nacionalne uprave radi sigurnog skladištenja.
Mnogi eksponati potječu iz francusko-palestinskih arheoloških iskopavanja započetih 1995. godine, a dopunjeni su djelima iz privatnih kolekcija – od kojih su neka prvi put prikazana javnosti.
Kustosi su pazili da ne odvajaju drevni sjaj Gaze od današnje patnje koju uzrokuje Izrael.
Jedan dio izložbe koristi satelitske snimke i izvještaje s terena kako bi prikazao razaranje kulturnog naslijeđa od 2023. godine.
Francuski, švicarski i palestinski stručnjaci dali su vrijedan doprinos dokumentacijom – uključujući fotografije Gaze iz ranog 20. stoljeća – koje pružaju vizuelni arhiv onoga što je nekad bilo i što se možda nikad neće vratiti.
Izložba se ne ustručava prikazati politički kontekst. Uništavanje se eksplicitno naziva dijelom „izraelskog brutalnog genocida“, povezujući kulturno uništenje sa širom matricom okupacije, blokade i rata.
Na ovaj način izložba u Parizu izaziva tišinu koja često okružuje gubitak kulture u ratnim zonama, postavljajući pitanja o odgovornosti međunarodnih institucija i politici očuvanja.
