Dana 29. aprila 1916. godine, u prašnjavom zavoju rijeke Tigris, umorna i podcijenjena osmanska vojska nanijela je jedan od najnevjerovatnijih poraza u britanskoj vojnoj historiji. Nakon iscrpljujuće 147-dnevne opsade iračkog grada Kut al-Amara, više od 13.000 britanskih vojnika — uključujući 13 generala i 481 oficira — predalo se Osmanlijama.
Danas, 109 godina kasnije, turski naučnici pozivaju javnost da Kut ne pamti samo kao bojno polje, već kao snažan izraz otpora, dostojanstva i vjere jedne imperije koja je bila široko smatrana u opadanju.
„Kut al-Amara bila je bitka u kojoj je nemoguće postalo moguće“, kaže profesor Durmus Akalin, historičar i akademik s Univerziteta Pamukkale. „To je bilo mjesto gdje su naizgled nepobjedivi bili poraženi — ne superiornijim oružjem, već upornošću i vjerom. Pokazalo je da je osmanski vojnik ratovao ne samo sa svojim puškom, već i sa svom svojom dušom“, rekao je on za TRT World.
Svijet pod zapadnom kontrolom
Da bismo shvatili veličinu Kuta, prvo trebamo razmotriti geopolitičku mapu iz 1914. godine. Na početku Prvog svjetskog rata, 84 posto svijeta bilo je pod zapadnom kolonijalnom okupacijom. Od toga, najveći dio bio je pod kontrolom Britanskog Carstva, čija su teritorijalna širina i pomorska dominacija činili britansku imperiju nezaustavljivom supersilom tog vremena.
„Moramo razumjeti pozadinu: Zapad, posebno V. Britanija, okupirao je većinu svijeta“, objašnjava naučnik i istraživač Memis Okuyucu za TRT World. „Moderna zapadna prosperitetna ekonomija mnogo duguje eksploataciji, krvi i suzama koje su potekle sa istoka.“
Britanski interes nije bio samo politički, već i industrijski. Nafta, ili „crno zlato“, postala je ključna za imperijalnu strategiju. Osmanski Bliski istok, posebno Irak, postao je ključna meta.
„Cilj Britanije nije bio savez s Osmanskim Carstvom, već njegova podjela i zauzimanje naftom bogatih zemalja Bliskog istoka“, kaže Okuyucu. „Nisu željeli Osmanlije kao partnere — željeli su ih podijeljene, razoružane i izbrisane.“
Britanske trupe su već okupirale Basru na jugu Iraka, nastojeći kontrolirati rastuća naftna polja Iraka. Odatle je njihov napredak prema Bagdadu bio brz, uz pomoć lokalne pomorske prednosti i slabe osmanske odbrane.
Osmanski duh otpora
Ali Osmanlije, iako iscrpljene nakon godina sukoba, nisu bile slomljene.
„Često zaboravljamo da je Osmansko Carstvo upravo pretrpjelo Balkanske ratove, Italijansko-osmanski rat i katastrofalne gubitke u Rusko-osmanskom ratu“, kaže Akalin. „Ipak, u Canakkaleu - Galipoliju, a zatim ponovo u Kutu, vidjeli smo kako se rađa novi duh.“
Komandanti poput Sulejmana Askeri-beya, Sakalli Nurettin-paše, Ali Ihsan Sabis-paše i Halila Kut-paše predvodili su okupljene snage kako bi zaustavili britanski napredak. Nakon što su ih zaustavili kod Selmani Paka, 24 kilometra južno od Bagdada, Osmanlije su pogurale neprijatelja prema jugu, zatvarajući ih u Kut al-Amari.
„Turski vojnik je ratovao s osjećajem misije, ne samo prema naredbama. Znao je da brani nešto mnogo veće od teritorije. Branio je čast, suverenitet i historiju“, dodaje Okuyucu.
Dana 27. decembra 1915. godine počela je opsada Kuta. Pet mjeseci, osmanske trupe su držale grad pod stisnutim obručem, odbijajući svaki britanski pokušaj pomoći — pješke, parobrodima, pa čak i iz zraka.
"Ne treba nam mito"
Kako je glad zahvatila opkoljene britanske snage, njihov komandant, general Townshend, pokušao je pregovarati. Prvo je ponudio milion britanskih zlatnih funti za siguran prolaz. Zatim je udvostručio iznos na dva miliona. Sve je bilo odbijeno.
„Halil-paša je jasno rekao: 'Nismo ovdje zbog zlata. Ovdje smo zbog naše domovine'“, rekao je Okuyucu. „Ovo nije bila borba za plijen, ovo je bila borba za dostojanstvo.“
„To je jedan od rijetkih trenutaka u historiji kada je Zapad, u svoj svojoj moći, doveden na koljena ne jačom silom, već odlučnijom“, dodaje Akalin.
Kako su napori za pomoć propali, a zalihe nestale, Britanci su detonirali vlastite skladišta municije. Dana 29. aprila 1916. godine, general Townshend se predao. Njegova lična sablja, ponuđena Halil-paši, s poštovanjem je vraćena.
„Taj gest nije bio samo uljudnost, bio je to osmanski način da se kaže: 'Mi smo pobjednici s čašću, a ne s osvetom'“, kaže Akalin. „Nismo ponizili neprijatelja. Pokazali smo im da čak i u ratu postoji nešto poput moralne visine.“
Vjera u rovovima
Kut nije osvojila osmanska vojska s nadmoćnim brojem ili modernom opremom, već odlučnošću, izdržljivošću i vjerom.
„Od najvišeg zapovjedništva do vojnika u rovovima, osmanska vojska borila se sa snagom vjere“, kaže Akalin. „Čak i nakon što su pretrpjeli poraz za porazom, ponovo su ustali, ne zbog osvajanja, već zbog preživljavanja i ostavštine.“
Okuyucu se slaže s tim: „Svaka civilizacija gradi sebe kroz priče svojih heroja. A naši heroji na Kutu al-Amari nisu bili ljudi privilegiranog statusa – oni su bili sinovi Anadolije, Sirije i Iraka. Bili su ‘neopjevani Mehmetcik' čija je lojalnost trajala duže od gladi.“
Bio je to rat koji je preoblikovao moral. Za muslimanski svijet posebno, pokazao je da Osmanlije nisu još bile gotove i da duhovna odlučnost još uvijek ima svoje mjesto u ratovanju, objašnjava Okuyucu.
Ostavština duha
Iako će šira fronta u Iraku kasnije kolabirati, a Bagdad pasti u britanske ruke 1917. godine, ostavština Kuta živi dalje.
„Kut al-Amara bio je posljednji rik starog lava“, prisjeća se Akalin. „Bio je to posljednji odlučan otpor Osmanskog Carstva i zaslužuje da bude zapamćen kao jedno od najhrabrijih poglavlja u vojnoj historiji.“
„Prava pobjeda na Kutu nije bila samo strateška, bila je i kulturna“, dodaje Okuyucu. „Podsjetila nas je da nacija može biti umorna, siromašna, čak ranjena, a opet se boriti voljom divova.“
Za oba naučnika, relevantnost Kuta traje.
„U vremenu kada se mape crte i moći rastu i opadaju, ne smijemo zaboraviti šta duh može postići“, kaže Akalin. „Kut al-Amara nije samo poglavlje osmanske historije – to je svjedočanstvo onoga što se događa kada narod odbije kleknuti.“
Počašćeni imenom
Pobjeda na Kut al-Amari ostaje jedan od posljednjih velikih vojnih trijumfa Osmanskog Carstva – trenutak kada je takozvani „bolesni čovjek Evrope“ prkosio najmoćnijem carstvu svijeta s ničim osim hrabrosti, uvjerenja i strateške briljantnosti.
Njegovi zapovjednici postali su dio te ostavštine ne samo u sjećanju, već i u imenu: Halil-paša, u znak priznanja za svoje vodstvo na Kutu, dobio je prezime „Kut“ od Mustafe Kemala Ataturka nakon Zakona o prezimenima iz 1934. godine.
Slično tome, Ali Ihsan-paša postao je Ali Ihsan Sabis, čime je odana počast njegovoj ključnoj ulozi u Bitci kod Sabisa tokom iste kampanje.
Ova imena, oblikovana u vatri bitke, služe kao trajni simboli vremena kada generali nisu samo promovisani – oni su besmrtni kroz pobjede koje su vodili.
