Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump nedavno je izazvao burne reakcije kada je iznio radikalan prijedlog za okončanje rata između Rusije i Ukrajine, sugerirajući da Kijev prizna rusku aneksiju Krima.

Trumpov prijedlog dolazi usred obnovljenih napora – uključujući nedavne pregovore u Istanbulu između Rusije i Ukrajine – da se završi rat koji traje više od tri godine, a koji predstavlja najveći oružani sukob u Evropi od Drugog svjetskog rata.

Međutim, prijedlog američkog predsjednika ima temeljne nedostatke.

Svako priznavanje ruske aneksije Krima ne samo da bi potkopalo teritorijalni integritet Ukrajine, već bi zadalo ozbiljan udarac jednom od osnovnih principa međunarodnog prava: neprihvatljivosti promjene granica silom, što bi moglo imati posljedice i na druge dijelove svijeta, poput Gaze.

Pitanje Krima nije samo teritorijalni spor, već i pitanje historijske pravde, ljudskih prava i regionalne stabilnosti. Budućnost Krima ne bi trebale određivati isključivo velike sile, već volja njegovih autohtonih naroda, posebno krimskih Tatara.

Istinski i održiv mir može se postići samo u okruženju gdje se historijske činjenice priznaju, a sve zajednice ravnopravno predstavljaju.

Krim: Od Kanata do asimilacije

Iako postoje različita mišljenja o značenju riječi „Krim“, nema sumnje da ona potiče iz turskog jezika. Krimski Tatari potiču od kipčakskog ogranka turskih naroda.

Njihovo prisustvo na Krimu seže unazad do 13. stoljeća, u doba Mongolskog Carstva Džingis-kana.

Osnivanjem Krimskog Kanata u 15. stoljeću, Krim je dobio politički identitet, a već u 16. stoljeću postao je podanik Osmanskog Carstva, predstavljajući značajan centar tursko-islamske civilizacije.

Međutim, nakon potpisivanja mirovnog ugovora u Kučuk-Kajnardži 1774. godine, Rusija je otvoreno pokazala ambicije prema Krimu i anektirala ovu regiju 1783. godine.

Ova historijska prekretnica označila je početak velikih tragedija za krimske Tatare. U godinama koje su uslijedile, masovne migracije, deportacije i politike kulturne asimilacije drastično su promijenile demografsku i društveno-političku strukturu regije.

Jedan od najtragičnijih događaja bila je masovna deportacija 1944. godine po naređenju sovjetskog vođe Staljina. Stotine hiljada krimskih Tatara nasilno su protjerane u Srednju Aziju, a hiljade su umrle na tom putu.

Dok su krimski Tatari u 18. stoljeću činili gotovo 90 posto stanovništva poluostrva, danas taj udio iznosi blizu 10 posto – rezultat historijske nepravde i demografske manipulacije.

Borba za moć na Crnom moru

Smješten na sjevernim obalama Crnog mora, Krim zauzima geopolitički izuzetno važnu poziciju.

Pomorska baza u Sevastopolju predstavlja ključni centar za rusku Crnomorsku flotu. Krim, koji je tokom sovjetske ere Hruščov prebacio Ukrajini, međunarodno je priznat kao ukrajinska teritorija nakon sticanja nezavisnosti Ukrajine 1991. godine, a Rusija je ponovo potvrdila ukrajinski suverenitet u postojećim granicama kroz Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine.

Međutim, 2014. godine regiju su zauzeli takozvani „mali zeleni ljudi“, ruski vojnici bez oznaka, nakon čega je održan sporan referendum koji međunarodna zajednica nije priznala.

Osim toga, referendum su bojkotovali krimski Tatari. Moskva je gotovo odmah pripojila poluostrvo, izvršivši time gotov čin (fait accompli).

Nakon nezakonite aneksije, Refat Čubarov, predsjednik Medžlisa, i vođa krimskotatarskog naroda Mustafa Abduldžemil Kirimoglu, dobili su zabranu ulaska na Krim.

Pritisci nad krimskim Tatarima su se dodatno pojačali – Medžlis krimskih Tatara je zabranjen i sada djeluje u egzilu iz Kijeva.

Ova situacija pokazuje da su Tatari sistematski marginalizirani ne samo demografski, već i politički i kulturno.

Za zdravo i održivo rješenje, nastojanja da se odredi budućnost Krima moraju se temeljiti na međunarodnom pravu, diplomatiji i historijskoj pravdi, a ne na sili.

Najrazumniji pristup za Rusiju bio bi razviti "alternativnu formulu" koja bi bila prihvatljiva i za međunarodnu zajednicu.

Takva formula bi trebala uključivati transparentne i pravedne pregovore sa svim relevantnim stranama o statusu Krima, uspostavu pluralističkog i demokratskog modela upravljanja u regiji, te održavanje novog referenduma uz prisustvo međunarodnih posmatrača i učešće krimskih Tatara u egzilu.

Ravnoteža na Crnom moru

Priznavanje nezakonite ruske aneksije Krima također bi predstavljalo udarac teško uspostavljenoj ravnoteži na Crnom moru, koju su Turkiye i susjedne zemlje pažljivo gradile i održavale.

Organizacija za crnomorsku ekonomsku saradnju (BSEC) osnovana je 1992. godine na inicijativu Turkiye s ciljem promocije stabilnosti, predvidljivosti i sigurnosti u regiji kroz unapređenje ekonomske saradnje među 13 susjednih država članica.

Od tada, Turkiye je pokazala snažan interes za stabilnost u regiji, pri čemu su i Ukrajina i Rusija ostali ključni trgovinski partneri.

Ankara posebno naglašava važnost sigurnosti Crnog mora kao trgovinske zone, imajući u vidu da kontroliše pristup strateškim moreuzima.

Zbog toga je Turkiye od samog početka protivila nezakonitoj aneksiji Krima.

U tom smislu, Rusija rizikuje da ugrozi zlatno doba odnosa između Ankare i Moskve.

Umjesto toga, Moskva bi se trebala fokusirati na rješenje koje uzima u obzir interese svih strana – rješenje koje donosi korist cijeloj regiji.

Budućnost Krima mora biti određena uključivim, zakonitim i pravednim putem koji poštuje prava i glasove njegovih autohtonih naroda, posebno krimskih Tatara.

Trajni mir u regiji ovisi o priznavanju historijskih nepravdi i uspostavi demokratskog i pluralističkog sistema upravljanja.

U tom pogledu, uravnotežena i konstruktivna uloga Turkiye može poslužiti kao važan primjer podrške diplomatiji umjesto sukobu.

*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.